POVIJEST ŽUPE BANJA LUKA

Najstarija naselja i njihove crkve:

Ime grada Banja Luka spominje se prvi put 1494. godine. Međutim, samo naselje, točnije, više njih, mnogo je starijeg datuma. Na mjestu današnjeg Kastela bila je još rimska utvrda Castrum, jer je ovuda prolazila važna rimska cesta iz Dalmacije za Servitium (Bos. Gradiška) i dalje za Sirmium (Srijemska Mitrovica). Povjesničari na području današnje Banja Luke razlikuju dva naselja: starije koje se zvalo Vrbas ili Vrbaški Grad, koji je bio na području Gornjeg Šehera, i mlađe Banja Luke koje se razvilo na mjestu gdje je bio forum, odnosno trgovište. Povjesničar Nikola Bilogrivić, koji je bio i banjolučki župnik, locira Vrbaški Grad na uzvisinu s lijeve strane Vrbasa, a s desne strane potoka Suturlije, pri njegovu ušću u Vrbas. Ispod utvrđenog grada bila je varoš koja je imala i svoju crkvu  kao i  drugi gradovi i utvrde toga vremena. Crkva je bila posvećena sv. Martinu, a to je ona što se u popisu goričkog arhiđakona Ivana 1334. godine navodi kao “Crkva Sv. Martina, pod gradom” (”eeelesia saneti Martini de sub castro”). No, crkva je znatno starija od te godine, jer se kod nje 1273. godine održavaju važni sastanci vjernika i plemića toga grada.

U Vrbaškoj varoši pod gradom, zbog njezina zgodna položaja, razvila se veoma živa trgovina. No, varoš  je bila malena, stiješnjena u kanjonu Vrbasa. Sjevernije, niz Vrbas, gdje on izlazi iz tjesnaca, bilo je dovoljno slobodnog prostora. Tu se u 13. stoljeća osniva posebna općina, a to je u ono vrijeme značilo, da dobilo i svoju crkvu. Prema Bilogriviću bila je ta crkva Sv. Elizabete, koja se također spominje u popisu iz 1334. godine (“eeelesia beate Elyzabeth de foro”). To novo naselje s crkvom nalazilo se u Pobrđu i Gornjim Hisetima, do Lauša.

Naselje, odnosno trgovište, latinski se zvalo Forum, a hrvatski Luka, koje je po vlasnicima hrvatskim banovima, prozvano Banova Luka, pa odatle i naziv grada Banja Luka. Obje spomenute crkve nalazile su se u Vrbaskom okrugu, Dubičkog arhiđakonata, Zagrebačke biskupije. Novo naselje nije moglo biti bez obrane, pa je  sagrađena utvrda zvana Grad na ušću potoka Crkvene u Vrbas, gdje je nekoć stajao rimski Castrum, a danas tvrđa koja se tek od austougarske okupacije 1878. godine počela nazivati današnjim imenom - Kastel.

Od crkve sv. Elizabete do crkve Pohoda Blažene Djevice Marije Elizabeti:

Bilogrivić tumači kako je došlo do toga da je današnja župna crkva u Banjoj Luci posvećena Pohodu Blažene Djevice Marije Elizabeti. Spomenuta crkva sv. Elizabete bila je posvećena ili sv. Elizabeti Tirinškoj, kćerki ugarskog hrvatskog kralja Andrije II. ili Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. U prvom slučaju mogla se slaviti i ova druga Elizabeta, slično kao naš narod u crkvama sv. Ante slavi, i sv. Antu pustinjaka i onog Padovanskog. Ja naginjem mišljenju da je ta crkva bila ipak posvećena sv. Elizabeti Tirinškoj, koja je proglašena svetom 27.05.1235. godine, a to je moglo biti upravo u vrijeme kada je građena ta crkva, pa je posvećena jednoj suvremenoj svetici. Veza sa sv. Elizabetom, ali onom “starijom” sačuvana je i u patronu nove župne crkve u Banjoj Luci, kao crkve Pohoda Blažene Djevice Marije Elizabeti. Bilogrivić misli da su tu crkvu sagradili banjolučki franjevci, koje je u Banjaluku doveo knez Martin Frankopanski (1416-1479.) koga nazvaše Pobožnim, jer je darivao samostane i crkve, npr. one na Trsatu i Novigradu, pa je tako vjerovatno učinio i u Banjoj Luci.

Promijena sijedište župe:

Kasnije je sjedište banjolučke župe preneseno najprije na Paprikovac, te u Rakovac, gdje su bile izgrađene drvene kapelice u čast Gospi, da bi se konačno 1859. godine vratila u Banja Luku, kad je tu nešto porastao broj katolika. Te godine je u Banjoj Luci, na sadašnjoj lokaciji, dovršen župni stan, a bio je sličan turskom čardaku «na četiri vode». Gradnju je započeo župnik fra Marko Palinić, a dovršio fra Stjepan Jablanović. Sagrađena je kapelica, i župa od tada imala svoga stalnog župnika. Patron se više nije mijenjao do danas. To je patron i današnje župne crkve, sagrađene 1891. godine na istom mjestu. Fra Marko Palinić podigao je uz župni stan i malu drvenu kapelicu, koja se više puta rušila i podizala, sve do gradnje sadašnje župne crkve "Pohoda Blažene Djevice Marije".

Izdao i odgovara:

Zvonimir Matijević, upravitelj župe